music: New Order - Blue Monday
Reprise (2006): Phillip (Anders Danielsen Lie) i Kari (Viktoria Winge)
tesko mi je pisati ili pricati o filmovima koje volim, svi osvrti na ovom blogu su uglavnom pisani u afektu, 'in the moment', najcesce uslijed gledanja filma ili slusanja glazbe iz istog... kako se ne smatram pretjerano elokventnom osobom s razvijenim 'filmskim vokabularom' sve osvrte pisem vise iz neke perspektive vlastitih osjecaja, dozivljaja i estetskih kriterija. pa kroz takvu prizmu estetike s kompletno subjektivnog stajalista nastojim analizirati strukturu i koncept filmova...
posebno mi je draga i bliska nova skandinavska kinematografija, prije svega svedska i norveska, ciji se autori bave vaznim socijalnim, individualnim i intimnim pitanjima u suvremenom drustvu. realno, analiticki i kompleksno, ali ne bez duse... citiram jedan sjajan clanak iz vijenca, jer sama to ne bih mogla tako srociti:
'svi ti filmovi imaju zajedničko obilježje, koje danas očigledno prevladava u skandinavskoj kinematografiji, a to je bavljenje problemima koji muče pojedince (a najčešće su to mlade osobe koje tek sazrijevaju ili stranci) u njihovim ne uvijek uspješnim pokušajima da se integriraju u društvu visokog standarda, utemeljenu na načelima humanizma i razvijene demokracije, koji se ipak u stvarnom zivotu ne potvrđuju baš uvijek.'
zanimljivo je da taj clanak potvrdjuje poantu prvijenca Joachima Triera, Reprise, iako je film snimljen pet godina kasnije... slicna tematika provlaci se kroz vecinu skandinavskih filmova u posljednjih desetak godina. Reprise je film koji me se izuzetno dojmio na prvo gledanje, film cija je konstrukcija najmanje zasnovana na dijalozima, a gdje je svaka rijec pomno promisljena, svaki dijalog i interakcija realistican i svaki protagonist nepotpun i nedorecen.
'svi ti filmovi imaju zajedničko obilježje, koje danas očigledno prevladava u skandinavskoj kinematografiji, a to je bavljenje problemima koji muče pojedince (a najčešće su to mlade osobe koje tek sazrijevaju ili stranci) u njihovim ne uvijek uspješnim pokušajima da se integriraju u društvu visokog standarda, utemeljenu na načelima humanizma i razvijene demokracije, koji se ipak u stvarnom zivotu ne potvrđuju baš uvijek.'
zanimljivo je da taj clanak potvrdjuje poantu prvijenca Joachima Triera, Reprise, iako je film snimljen pet godina kasnije... slicna tematika provlaci se kroz vecinu skandinavskih filmova u posljednjih desetak godina. Reprise je film koji me se izuzetno dojmio na prvo gledanje, film cija je konstrukcija najmanje zasnovana na dijalozima, a gdje je svaka rijec pomno promisljena, svaki dijalog i interakcija realistican i svaki protagonist nepotpun i nedorecen.
ovaj film o snovima, ambicijama i zeljama, bavi se drustvom mladih adolescenata, njihovim medjusobnim odnosima, sazrijevanjem i vlastitim identitetom. kao glavni protagonisti, Phillip i Erik problematiziraju prijateljstvo i granice do kojih moze izdrzati, dok Kari ponovnim susretom s Phillipom kroz retrospektivu ozivljava ostatke ljubavne veze... odabir glumaca je izvanredan, posebno Anders Danielsen Lie ciji je portret teske osobe koja nakon kompletnog mentalnog breakdowna pati od psihoze i posljedica lijecenja i gubi svaki dodir sa sobom i onima koji ga vole, u najmanju ruku stvarno pamtljiv.
narativna struktura je, uz postupke u montazi, najupecatljiviji dio filma, isprva mozda kaoticna, no na kraju sasvim smislena, inovativna... ponovila bih mozda usporedbu sa 'strujom svijesti' ali iz vizure vanjskog promatraca, ako to ima ikakvog smisla... jer ovdje nekako nismo 'vezani' ni za jednog od glavnih protagonista - moguce je da se poistovjecujemo s njima ali istovremeno postoji jedan hladan odmak od svakog od njih, posebice Phillipa, iz cije je vizure zaista tesko protumaciti bilo kakav osjecaj.
fotografija u hladno plavom tonu i nemirna kamera, montaza vizualnog i auditivnog, kao i sjajan odabir glazbe, minimalisticnog post-punka i eksperimentalnog rocka osamdesetih (cak i meni najdraza stvar Joy Divisiona, uvodna New Dawn Fades, je super uklopljena uz uvodnu spicu) podcrtavaju osjecaj otudjenosti, samoce i praznine u sivoj i realnoj svakodnevici, ali i optimizam posljednjeg utocista, ljubavi, osjecaja i bliskosti...
meni jako drag, nimalo stereotipan film, prepun predivnih kontrasta, zbog kojeg s nestrpljenjem iscekujem svaki sljedeci Trierov uradak :)
0 komentari:
Post a Comment